Dr Ranko Rajović je jedan od najvećih stručnjaka u našem regionu kada je u pitanju rani razvoj dječije inteligencije
Koje greške najčešće prave roditelji kada je u pitanju odgajanje djece?
Poslije više od 20 godina rada u ovoj oblasti, mogu da grupišem greške u nekoliko kategorija. To je kada roditelji sebi olakšavaju i smanjuju obaveze oko djeteta i rješavaju problem dosade svom djetetu, a da ne znaju da je dosada važan faktor razvoja. Posebna grupa grešaka je prezaštićivanje, prenosi B92.
Razumijem roditelje koji imaju puno obaveza i onda gledaju da sebi malo olakšaju neke stvari, ali moraju da znaju da to može da ošteti razvoj djeteta.
Dešava se da roditelji guraju dijete u kolicima do druge, treće ili čak četvrte godine života. Kada ih pitam zašto to rade, obično dobijam odgovor “lakše nam je”, prenosi Zelena učionoca.
Drugo, daju mekanu, pasiranu hranu do druge ili treće godine i odgovor je isti – “lakše nam je”.
Takođe, recimo, roditelji popodne žele malo da se odmore. Došli su konačno kući posle osmočasovnog radnog vremena, doveli dijete iz vrtića, a dijete im skače po glavi, po stolovima, stolicama. Hoće da ide u park ili na igralište. Onda, nekako najlakše rješenje jeste uključiti TV, gdje dijete pronalazi nešto interesantno i što mu okupira pažnju.
Međutim, važno je da roditelji razumeju šta se djetetu dešava u glavi kada ima problem dosade.
Dosada je neprijatno stanje i dijete traži da mu roditelji pomognu. Prije 20 i više godina dijete je samo rješavalo problem dosade tako što ide na igralište ili u park, pronalazi vršnjake i igra se. Danas su tu roditelji koji pomažu djetetu da savlada problem dosade tako što ih animiraju, kupuju video igrice ili igračke koje dijete poželi, ili mu organizuju pet različitih aktivnosti. Tako dijete nema vremena da zaviri u svoj svet, da istražuje, da rješava problem dosade, a ono čak i ne zna šta znači riječ “dosada”.
Često ističete da je prezaštićivanje velika prepreka za razvoj deteta. Zašto je važno da se roditelji ne ponašaju tako?
Mi smo biološka bića i razvijamo se u interakciji sa prirodom i moramo da budemo izloženi okruženju. Dijete mora da trči, da preskače, možda i da padne i izguli koljena i laktove. To je zato što se dete u tom procesu razvija i povezuje motoričke i misaone procese.
Imam primer kada su u jednoj školi u Somboru roditelji peticijom tražili da se ukine kros, jer dijete kada trči kroz šumu može da zapne za korijen drveta, da padne ili da stane na neku neravninu i da ugane nogu, da doživi neku težu povredu, pa da će roditelji da tuže školu ukoliko dođe do povrijeđivanja.
Pozvali su me iz škole, održao sam predavanje roditeljima, tako da su već sutra povukli peticiju.
Generacije dvadesetog vijeka odrasle su uz, uglavnom, strože režime vaspitanja, dok se današnji roditelji kritikuju da su previše blagi. Šta je zlatna sredina?
Traženje granice prezaštićivanja i strogog vaspitanja je zapravo mudrost roditeljstva. Dete mora da ima jasne granice koje postavljaju roditelji. Prirodno je da dijete pokušava da pređe preko te granice, ali granica je tu, pa ćemo lako vratiti dijete. Ukoliko roditelji ne postave granicu i dozvole djetetu da radi šta hoće, onda ulazimo u problem, jer dijete sebi ne može da odredi granicu. Ako ovo znamo, onda uz puno ljubavi i strpljenja nećemo da pogriješimo.
Opšta navika roditelja, čija deca odrastaju uz pametne tehnologije, jeste da im daju telefon ili tablet u ruke kada nemaju vremena ili načina da ih animiraju. Kako savremena tehnologija utiče na razvoj djece?
Nove tehnologije su korisne, ali roditelji moraju da znaju da mogu biti štetne ako ih dijete puno koristi.
Štetnost je u tome što dijete gubi osjećaj vremena, pa može da igra i po 20 – 30 minuta, ima slučajeva da dijete igra igrice i po dva ili tri sata. Uz gubitak osjećaja za vrijeme i nedostatka dosade, dijete prima preko video igrica stotine impulsa i svaki uspešno urađen zadatak u video igrici ispunjava ga srećom. Onda nastavlja dalje sa igrom puno uzbuđenja i iščekivanja, pa opet pređe novi nivo i opet je srećno. To prelazi u naviku i niko više ne može da zamijeni video igricu.
Tada roditelji pokušavaju da izvuku dijete iz tog začaranog kruga. Zato je važno da se u startu definišu granice i da se drži se tog dogovora.
Nasuprot ranijim istraživanjima, pojavila su se nova koja tvrde da za razvoj inteligencije nije važna samo genetika, već i okruženje djeteta. Vi kažete da je genetika važna 100 posto, a okruženje skoro 100 posto. Šta je još značajno za razvoj inteligencije i da li propušteno može da se nadoknadi?
Uz genetiku i okruženje važna je ishrana trudne žene, kao i majke koja doji bebu.
Isto tako značajna je i hrana koju dajemo djetetu. Genetiku ne možemo da menjamo, ali zato okruženje i ishranu moramo da uvažavamo.
Poznato je da je formiranje mozga najintenzivnije tokom trudnoće i u prvim godinama života deteta. Profesor Lajtman sa Harvarda čak i tvrdi da su ljudi fetusi do treće godine, jer mozak još nije završio razvoj.
Zato je najvažniji period za razvoj mozga upravo taj – trudnoća i prvih nekoliko godina života. Važno je da ishrana bude mješovita, sa što manje industrijski prerađene hrane. O tome se puno toga zna i piše, ali jedan oligoelement je izuzetno važan za povezivanje neurona, a njega nema dovoljno u ishrani. To je jod. Upravo zbog manjka joda u ishrani, uvedena je jodizacija soli, ali poznato je da trudnice, kao i mala djeca ne mogu da unose puno soli.
Zato je važno da se izvor joda pronalazi u namirnicama (morski proizvodi, jaja, mliječni proizvodi…), a ne u soli.
Pojedine namirnice mogu da blokiraju unos joda u organizam (kelj, karfiol, kikiriki i pojedini lijekovi), pa je najbolje da se jod unosi kroz mineralne vode koje sadrže prirodno rastvoreni jod.
Bolje je da o tome roditelji vode računa dok je dijete malo jer se kasnije neke stvari ne mogu popraviti.
Upravo za roditelje sam napisao knjigu “IQ djeteta – briga roditelja”, da nauče šta je korisno, a šta štetno za razvoj djeteta u prvim godinama života.
Kritikovali ste način na koji je koncipirano obrazovanje u zemljama bivše Jugoslavije. Naveli ste da je naš region među slabijima u Evropi na skali Međunrodnog programa provere učeničkih postignuća, a to je tako jer đaci imaju slabo funkcionalno znanje. Ono je usko u vezi sa aktivnostima djeteta, pa kako te aktivnosti treba da izgledaju?
Ono što kritikujem je nedostatak neuronauka u pedagogiji, jer smatram da moramo da uvodimo savremenije metode i da pomognemo djeci.
To znači da prvo edukujemo roditelje i da ih naučimo koje su aktivnosti dobre, a koje štetne za razvoj djeteta, pa tek onda da naučimo vaspitače i na kraju učitelje.
Roditelji su često zbunjeni. Pojavljuje se čitava jedna industrija koja im nudi rješenje. Nude se “provjerene” metode, a niko ne zna ko je to provjerio, ni koji je to naučni časopis objavio.
Roditelji, zbunjeni, vode dijete na dvije, tri različite aktivnosti, a da pritom, ne znaju šta da očekuju, kakav će biti rezultat, da li je to korisno ili nije za dijete. Neka uvijek dobro razmisle šta je korisno, šta dijete voli, da li dijete rado ide na tu aktivnost ili odbija da ide.
Kada roditelji urade svoj dio posla, onda dijete prelazi u školu, pa moramo da uvodimo nove metode, kako bismo razvili funkcionalno znanje, tj. da osposobimo dijete da povezuje naučene informacije.
Funkcionalno znanje je važno za budućnost, jer već danas možemo da vidimo da puno zanimanja koja su među najtraženijima, nisu ni postojala prije 10 godina. To znači da je prioritet svake države da razvija funkcionlano znanje i da učimo djecu da povezuju informacije koje su naučili, jer od toga zavisi i njihova budućnost.
Često govorim da dijete već sa tri godine, kada nauči svoj jezik (što je najteže što ćemo naučiti u životu), može da radi i neke kompleksnije stvari kroz igru i tako aktivira neke misaone procese i sposobnosti koje mu ostaju cijeli život. Ako propusti taj period, onda neće da razvije biološke potencijale u punom obimu.
Gledajte da dijete bude spretno i okretno, pričajte mu od malena priče, čitajte im knjige, provodite puno vremena u prirodi, neka hodaju bosi kad god to mogu, neka nauče neke vještine (da sade cvijeće, da šiju, da pecaju, da znaju da zakrpe gumu na biciklu) i postavljajte im pitanja za razmišljanje.
(Stil)
