“Moj djed je porijeklom iz bivše Jugoslavije, a u Australiju se doselio prije skoro 50 godina.
Pričao mi je da je tamo dok je bio mlad imao veliku ljubav, djevojku za koju je bio spreman i umr****. Trebao se oženiti sa njom ali da su ga njegovi roditelji na žalost razdvojili od nje, jer su se oldučili doseliti u Australiju.
Nikada je nije zaboravio ni nakon toliko godina i često mi je pričao o njihovoj klupi, mjestu u parku gdje su provodili sretne dane. Ja imam 22 godine i nikada nisam bila u djedovom rodnom gradu, gradu gdje je ostala njegova ljubav i pola njegove duše.
Prije 2 mjeseca sam odlučila da ga iznenadim, kupila sam dvije avionske karte i povela mog djeda ka njegovj zemlji, ka njegovoj ljubavi života.
Bio je toliko sretan da je gotovo cijelim putem, koji baš dugo traje plakao. Kada smo došli, taksista nas je poveo ka tom parku. Kada smo stigi vratila su mu se sjećanja i krenuo je ka njihovom mjestu… Iako otežano hoda i sa štapom išao je toliko brzo da ga nisam mogla stići, a kada je došao do njihove klupe, od uzbuđenja je pao na koljena i počeo da plače kao malo dijete.
Vjerujte da je ljubio klupu… Prije nego smo se vratili u Australio bili smo u Zagrebu 15 dana, čak smo uspjeli naći gdje je živjela njegova Ane koja je na žalost prije 3 godine prem***** od raka.
Da sam barem prije 4 godine ispunilla životnu želju mome djedu, mada tada sam bila maloljetna, ali možda je bio način.”
